FOTO ESEJI

HIPERVENTILIRANJE

« of 25 »

Prije pet godina, objavljena je “Subverzivna estetika ulice – Prizori raskošne stvarnosti”. Pratila je dešavanja na beogradskim ulicama u periodu 2013 – 2017. godine, “dokumentovanje svakodnevnih procesa i promjena koje nosi ritam rastrzanog i haotičnog velikog grada”, kako sam objasnio u uvodu izdanja. Ubrzo sam shvatio da je ovaj serijal beskrajan proces dokumentovanja realnosti i tako se rodila ideja o stvaranju trilogije, zamisli da na svake četiri godine pravim presjek vizuelnog stanja kroz koje prolazimo. U međuvremenu, Beograd je doživio ogromnu transformaciju. Grad je obilovao raskopanim ulicama, čineći haos rutinom, a kretanje od tačke od A do tačke B nepredvidivim avanturama. Trg Republike je promjenio oblik, plato ispred Doma omladine i Cvetni trg takođe, dobili smo monumentalnog Nemanju, i stihiju urbanističkih transformacija u kojima je uginulo drvo, a zavladalo njegovo veličanstvo beton. Imali smo navalu migranata i kontra udar mlade desnice, demonstracije onih koji su “kao opozicija” i onih koji su “kao protiv”. Imali smo teatralni pičvajz oko murala Ratku Mladiću, čiji je pokušaj uklanjanja rezultirao multipliciranim generalskim glavama koji su toliko usrale grad da ih ne mogu oprati Dunav, Sava i Marinkova bara zajedno. Na obali rijeke Save kočoperno je izdžikljao Beograd na vodi, zatvorivši protok ruži vjetrova, čiji je epilog nepodnošljivi smog, saobraćajne gužve postale su nesnosne i sve je ličilo na poludirigovano ludilo u kojem uživa samo jedan čovjek. Imali smo lockdown, koronu i ostale paranoje. Imamo i sad. Posljedice. Alijenaciju. Odsustvo empatije, racionalnog rezona i krajnost koju je teško psihološki i antropološki definisati. Ružičasti nivo dna, rekao bih.

Čitajući sve ovo, čovjek se zapita, da li je u pitanju isti grad kao iz prošle knjige? “Hiperventiliranje” ima za cilj da simbolično prepriča ili predoči događaje tokom prethodnih pola decenije kroz dualizovane vizuelne fleševe, pažljivo prožete kroz narativ i znakove pored puta. Na vama je da ih uočite, pročitate i proživite detalje.

Serijal je stvaran od 2017-2021. godine.

ŽIVOT U LIMBU

« of 25 »

„Jedino što je u Kninu naraslo u posljednjih 25 godina je gradsko groblje“. Ovom izjavom anonimnog Kninjanina počinje „Život u limbu: knjiga ožiljaka“, Slavena Raškovića i Igora Čoke, nedavno objavljena u izdanju Foruma Zivilier Friedensdienst (forum ZFD).

„Slušali smo/ izdaleka čekić sudbine/ dovršavao je ne-našu pobjedu“, prva je strofa pjesme „Epilog“, pokojnog kninskog pjesnika Dragana Babića Pećka. Njome završava Raškovićevo i Čokino djelo.

Između, na stotinu dvadeset i nešto strana, autori su ispričali i ilustrirali priču o gradu ogromnog simboličkog značaja za noviju hrvatsku povijest i hrvatsko-srpske odnose kako kod nas, tako i takozvanoj regiji, gradu koji prema posljednjem popisu stanovništva ima tek nešto malo više žitelja od Makarske i u kojeg se, izuzev početkom kolovoza, više ide što se mora, nego što se istinski želi. O Kninu se, kao, u Hrvatskoj sve zna. Mjesto je to gdje počeo i završio rat, u kojem su stolovali lideri takozvane Republike Srpske Krajine i nad kojim je Hrvatska vojska prije četvrt stoljeća podigla veliku, pobjedničku zastavu koju poraženi nisu vidjeli. Oni su već bili u izbjegličkoj koloni koja se, onolika kolika je bila, do dana današnjeg nije vratila na mjesto polaska. Niti će ikada, da se ne lažemo. E u toj dugoj koloni bili su i sociolog i mirovni aktivist Slaven Rašković (1984.), te antropolog i fotograf Igor Čoko (1975.). Prvi odavno živi u Zagrebu. Drugom je i dalje adresa u Beogradu. Obojici je, je li, Knin rodni grad, a niti jednom toponim mita i ishodište narativa koji ignorira kontekst. Tekst kojeg je većinom – i sa zavidnim darom da literarizira publicistiku, ali da je pretjerano ne šminka – ispisao Rašković, kao i sjajne, crno-bijele, surovo dokumentarističke fotografije Igora Čoke, mogu funkcionirati odvojeno, ali ovako, zajednički, čine vrijednu i važnu knjigu o „ulici koja je zajebavala cijeli svijet“, da bi završila poput ceste kojom John Rambo, vraćajući se iz rata, ulazi u gradiće Hope, provinciju gdje će sva nadanja biti iznevjerena…

Emir Imamović Pirke za Forum TM iz Zagreba, isječak iz recenzije knjige…

Serijal je stvaran od 2013 – 2021. godine.

ŠTEKOVI

« of 25 »

Migrantska “Balkanska ruta” je nakon postavljanja bodljikave žice na granicama Srbije sa Mađarskom i dijelom Hrvatskom, preusmjerena na Bosnu. U Beogradu, kao neuralgičnoj tački rute, kroz koju je u jednom trenutku prošlo gotovo dva miliona ljudi, još uvijek postoji veliki broj migranata koji traže svoj put dalje. Iako mnogi žele da se prijave u kampove, bivaju odbijeni. Kratke predahe u Beogradu pred nastavak puta, provode po improvizovanim štekovima. Mnogi su u međuvremenu srušeni, poput perona na željezničkoj stanici ili cijevi na gradilištu Beograda na vodi. Ipak, najuporniji će pronaći mišiju rupu za sakriti se ili živjeti pod otvorenim nebom i u nehumanim skloništima. Serijal je stvaran od 2015- 2021. godine.

ŽIVOT IZA REŠETAKA

« of 25 »

U trenutku kad teška, masivna metalna vrata kapije na ulazu u pritvor Okružnog zatvora u Beogradu zalupe iza vaših leđa, kada vas revnosni pripadnik Službe obezbjeđenja  isprovjerava do najsitnijih detalja na posljednjoj tački slobode, ulazite u prostor u kojem stanuje realnost kakvu ne poznajete. Ulazite u dimenziju pomješanih energija koje emituju čudan, težak, pomalo nesnošljiv vajb. Ne nužno loš i negativan, ali drugačiji. Opor.  Jer, tamo gdje ste upravo ušli, najmanje je lijepih stvari – rešetke i kocke neba koje štrče iznad šetališta skockanih između masivnih blokova dominantne sive zgradurine u srcu grada, užurbana ritmički sinhronizovana svakodnevnica života u kojoj se prepliću oni koji su tamo po zasluzi i oni koji tamo obavljaju svoj svakodnevni posao.  Gazeći izlizani teraco dugih sivih hodnika, nesvjesno se nameće dilema o predrasudama  – najgoroj  stvari s kojom čovjek može da se suoči. Usađeni stereotip o nečemu što se po defaultu predstavlja kao loše, negativno. Posebno u ovom, zatvorskom slučaju. Ali, da li baš mora zaista biti tako? Da li stereotip o robijašima mora da bude svjesno negativan? Ili možda krije ispod dubokog sloja emocija i neku drugu, svijetliju stranu priče? Kakav je to život iza brave? Šta se tamo zaista dešava? Kakvi su to profili ljudi? Serijal je stvaran od 2014- 2018. godine.

KARABURMA MOJ GETO

« of 25 »

Mnoge stvari vjerovatno ne izgledaju onako kako želimo da ih vidimo. Ili nam ne odgovara da ih predstavimo onakvima kakve jesu. Često puta sirove, brutalne, na ivici. Ali životne, neposredne i istinite. Dobrodošli u Karaburmu. Moj geto. Kraj nemirnog duha, ali dobrih ljudi. Mjesto živopisnih krajnosti, čiju sam uličnu estetiku dokumentovao tokom proteklih nekoliko godina. Dobrodošli u moj lični Bronks.  “Ovaj serijal me dobio na prvu. Nastao je u okolnostima geta, u kom autor živi i koji nam nesebično otkriva. To je jako važno, jer dobro poznajem stepen emocionalne uključenosti dok dokumentujete mjesto gdje živite. Imam puno poštovanja za svakoga ko odluči dokumentovati svoj komšiluk iz dva razloga. Prvi razlog je što ne morate da idete na drugu stranu svijeta kako biste dobili priču, ili uticali na istu. Drugi razlog je to što fotografisanjem svog komšiluka, u stvari, radite na sebi, izvlačite apstrakciju iz mjesta kako biste dobili ravnotežu koja vam omogućuje otkrivanje nečeg drugačijeg. Drugi razlog je to što fotografisanjem svog komšiluka, u stvari, radite na sebi, izvlačite apstrakciju iz mjesta kako biste dobili ravnotežu koja vam omogućuje otkrivanje nečeg drugačijeg. Istovremeno, imate prednost dobijanja iskrenog portreta kraja, izbjegavajući senzacionalizam, ali ipak pronalaženje snage da prenesete određeni društveni komentar.” –  Alex Coghe, urednik platforme World street photography

Serijal je stvaran od 2014- 2019. godine

SUBVERZIVNA ESTETIKA ULICE

« of 25 »

“Subverzija kad se jednom desi, više je ništa ne može zaustaviti” – mudrost je koja najbolje definiše stanje svijesti na ovim prostorima, već duže od dvije i po decenije. Postavili uličnu estetiku patri(j)otizma u 1991. ili 2017. godinu, dobićete maltene isto stanje stvari. U pitanju su tek nijanse tehnološkog napretka u dokumentovanju stvarnosti. Sve ostalo je samo – gore. Konstantni vorteks fidbekova koji opasno šamaraju čistu svijest i savjest na izdisaju. Satkana od šizofrenih trenutaka, ulična estetika patriotizma uvijek se potrudi da iznenadi drugačijom dimenzijom dna. Superbrzi tranzit iz socijalizma u stanje slobodne kritičke (nacionalne) svijesti, otvorio je Pandorinu kutiju suštinskog neznanja i neshvatanja materije, instinktivno vođenu nacionalističkim, revanšističkim nagonima koji su tokom devedesetih otvarali vrata porazima i paradoksima, a čiji je mit praktično, postao usud prelaska s generacije na generaciju. Kroz pogrešno postavljenu sliku takvog mita, inata i upornosti srljanja u pogrešnom pravcu, događaju nam se apsurdna snoviđenja i fleš bekovi u kojima masa više nije masa, već antropološki fenomen za oblikovanje po potrebi aktuelnog ubijanja u pojam… Ovo su samo neki od tih prizora… Serijal je stvaran od 2013. – 2017. godine.

error: Content is protected !!